Učenje vještina samozbrinjavanja jedan je od prvih načina na koji djeca razvijaju sposobnost planiranja i redoslijeda izvedbe zadataka.
Sam pojam „samozbrinjavanje“ sugerira da se ove vještine obavljaju samostalno i već u predškolskim ustanovama očekuje se od djeteta da može savladati te vještine prije početka škole.
Kada dijete ima poteškoća u obavljanju aktivnosti samozbrinjavanja to postaje ograničavajući čimbenik za mnoga druga životna iskustva.Djeci s teškoćama u razvoju bitno je prilagoditi svaku aktivnost, olakšati im učenje vještina i pronaći na koji način savladati svaku vještinu na jednostavniji način.
Terapeut ili roditelj treba procijeniti razinu pomoći koja je djetetu potrebna te omogućiti prilagođen prostor i pribor tijekom izvedbe. Svaku aktivnost dobro je podijeliti na manje korake kako bi se izvedba dodatno olakšala.
U početku učenja možda će biti potrebna fizička pomoć, npr. primimo dijete za ruku i nježno je uputimo prema četkici za zube, nekome će biti potrebna samo verbalna pomoć ili će dijete lakše pratiti izvedbu ako istovremeno gleda terapeuta kako izvodi istu aktivnost.
Na kraju, terapeut nikako ne smije zaboraviti na poticaje u smislu pohvale ili određene nagrade.
Može se zajednički osmisliti kako nagraditi uspješan završetak aktivnosti što će djetetu dodatno izgraditi samopouzdanje.
Dopustiti djetetu da razvija svoju osobnost i individualnost moguće je jedino ako mu dopustimo da proba izvršavati neke aktivnosti samostalno koliko to ono može.
Važno je dopustiti djetetu da isprobava i pokušava te da se nosi kako s uspjehom tako i s neuspjehom.